On May 13, somewhere in Europe, a man is murdered by the police in a poor neighbourhood. He’s not a boy and the incident doesn’t take place in an area known for its level of conflict. Yet another man has fallen under the bullets of the State. This time it happens in Husby, in the northern suburbs of Stockholm, the paradise of social-democratic management of dominion. We are not in Paris, London, Brussels or Berlin. But what’s the difference? The rich and their watchdogs are everywhere and everywhere there exist also individuals ready to arm themselves with courage in order to express their revolt with determination. Even in Sweden.
Less than a week later, in the night of May 19, some cars start burning in the same neighbourhood of Stockholm. Police and fire brigade are welcomed with stones throwing. The following day anger turns into riots, shop windows, public buildings’ windows and schools’ windows begin cracking under the blows of projectiles.
In spite of calls for calm, appeals to ‘civic responsibility’ and politicians’ promises, years of humiliation and the blood of the old man executed by the police cannot be bought so easily. For the third night in a row, almost 30 vehicles are set on fire, but not only. Two schools and a cultural centre are also set on fire in an arson that becomes contagious. In Jakobsberg, a suburbs located north-west of the capital, actions begin to talk directly with one another: a police station is attacked. Words are not necessary as targeted destruction speaks for itself.
On the fourth night, about 90 fires are set everywhere in different spots of the city. The fire brigade run everywhere protected by the police and hampered by small groups. In Husby, 300 collaborationists carry our raids in order to contain the clashes. But what are a few hundred cops and citizens trying to sedate a riot in the face of the determination of dozens of insurgents? In the absence of oxygen in the neighbourhood where everything started, joy spreads a little bit further: another three police stations are attacked, one in Kista, north of Stockholm, and the other two in the south of the city. Police lose their first patrol car, which get burned down, and stumble into blinding lasers besides banging against stones and molotov. 700 kilometres away, in the third largest city in Sweden (Malmö), more arsonists join the dance of revolt.
On Thursday May 23 riots continue. The Stockholm police start being tired and wait impatiently for announced reinforcement. In more and more areas of the capital fires do not only strike cars (hop, 70 more!), but also the interests of the State and the bosses: in Rinkeby, Södertälje, Norsborg, Tensta (a school), Kista (a school), Älvsjö (a police station), Jordbro (a shopping mall).
Outside Stockholm the cops are attacked in the cities of Borås, Larskrona and Malmö. Insurance companies begin raising the alarm and assess the damages caused by less than a week of revolt to ‘several hundred thousand euro’.
Shall we stop here or shall we continue to count the nights? Well then, a last one in the streets, the sixth one. Stockholm is full of cops and many are crying out to victory. But it is not that simple and other cities of Sweden awaken with the taste of ashes in their mouths: in Orebro, for example, a school is burned down and a police station too, while in Kista another school goes up in smoke.
So do these not too distant riots that tell us something more here? Few mass clashes with the cops and many mobile groups. Dozen vehicles burnt in order to attract different uniforms, then agile ambushes. And above all the ability to get a chance, that of destroying what oppresses us every day: a school here, a police station there, a shopping mall elsewhere. In Sweden some individuals relatively isolated but armed with determination and a bit of imagination managed to spread their anger for long nights. They used the inflamed language that spoke directly to the hearts and minds of other rebels for hundreds of kilometres. And if in a few days all this managed to provoke some cracks in the ice of apparent pacification in a big Nordic country, perhaps other unknown people can also feel attracted by its destructive beauty? A sort of new Stockholm syndrome which could contaminate the whole Europe…
Translation of "Syndrome de Stockholm", Hors Service 37, May 27th, 2013
By ActForFreedomNow
zondag 18 augustus 2013
vrijdag 9 augustus 2013
Egitto: contro i ribelli di Stato
All'inizio del 2011 il sollevamento popolare ha provocato la caduta del regime di Mubarak. In seguito il Consiglio Militare ha preso il potere; dopo le elezioni, i Fratelli Musulmani hanno guidato il governo. Ma molte persone che avevano lottato contro Mubarak hanno continuato a scendere in strada per combattere i nuovi dominanti. Mentre altri cercavano di dirottare questa lotta contro il potere sul terreno politico per realizzare le proprie ambizioni — ovvero, prendere loro stessi il potere. Alcuni anarchici in Egitto hanno diffuso il seguente testo per criticare queste manovre politiche, e più specificatamente la «campagna Tamarrod» (Ribelle) che invitava a firmare una petizione contro il governo di Mohammed Morsi.
La controversa supposizione che la campagna Tamarrod potrebbe essere in grado di cambiare o di rovesciare il sistema è una illusione a cui aderiscono solo gli inventori della campagna. Se si riflette un poco, si comprende facilmente che la campagna Tamarrod non mira a rovesciare o cambiare il sistema. È una campagna per convincere le persone che il problema è solo il vertice del regime, e non l'intera sua struttura. La campagna non è che l'élite che avanza le proprie rivendicazioni, tradotte nei media dell'opposizione, e una disputa fra forze politiche che, una volta sedute sui banchi parlamentari, hanno dimenticato che l'essenza della rivolta contro il regime non è un cambiamento del solo vertice. Il vertice non cambierà mai la struttura oppressiva che tiene prigionieri ampi strati della popolazione.
La campagna Tamarrod denuncia solo la testa del regime. Il sistema non è diretto dal vertice politico, bensì da un trama di interessi che orientano il vertice in una ridicola messa in scena chiamata «la democrazia». Tamarrod non è contro il regime, dato che questa campagna non si rivolta contro i rapporti sociali che hanno creato questo sistema. La rivolta è combattere anche gli stessi rapporti che hanno creato il sistema e lo mantengono in piedi.
Il regime se ne frega delle crisi che fanno precipitare nella miseria prima di tutto i non privilegiati; si concentra sulla protezione dei profitti e sull'accumulazione del denaro per i profittatori di questo sistema.
Translation of "Egypte", Hors Service 38, June 19th, 2013
By Finimondo
La controversa supposizione che la campagna Tamarrod potrebbe essere in grado di cambiare o di rovesciare il sistema è una illusione a cui aderiscono solo gli inventori della campagna. Se si riflette un poco, si comprende facilmente che la campagna Tamarrod non mira a rovesciare o cambiare il sistema. È una campagna per convincere le persone che il problema è solo il vertice del regime, e non l'intera sua struttura. La campagna non è che l'élite che avanza le proprie rivendicazioni, tradotte nei media dell'opposizione, e una disputa fra forze politiche che, una volta sedute sui banchi parlamentari, hanno dimenticato che l'essenza della rivolta contro il regime non è un cambiamento del solo vertice. Il vertice non cambierà mai la struttura oppressiva che tiene prigionieri ampi strati della popolazione.
La campagna Tamarrod denuncia solo la testa del regime. Il sistema non è diretto dal vertice politico, bensì da un trama di interessi che orientano il vertice in una ridicola messa in scena chiamata «la democrazia». Tamarrod non è contro il regime, dato che questa campagna non si rivolta contro i rapporti sociali che hanno creato questo sistema. La rivolta è combattere anche gli stessi rapporti che hanno creato il sistema e lo mantengono in piedi.
Il regime se ne frega delle crisi che fanno precipitare nella miseria prima di tutto i non privilegiati; si concentra sulla protezione dei profitti e sull'accumulazione del denaro per i profittatori di questo sistema.
Translation of "Egypte", Hors Service 38, June 19th, 2013
By Finimondo
donderdag 20 juni 2013
Μπούκα των μπάτσων σε σπίτια συντρόφων και στην αναρχική βιβλιοθήκη Acrata
Κατά τις 6 το πρωί της 22ας Μάη 2013, δεκάδες μπάτσων του
αντιτρομοκρατικού σώματος της ομοσπονδιακής αστυνομίας πραγματοποίησαν
έφοδο και έλεγχο σε 3 διαμερίσματα στις Βρυξέλλες, όπου διαμένουν
αναρχικοί και αντεξουσιαστές σύντροφοι, όπως επίσης στην αναρχική
βιβλιοθήκη Acrata. Όλα τα άτομα που βρίσκονταν παρόντα (συνολικά 11)
συνελήφθησαν και οδηγήθηκαν στα γραφεία της ομοσπονδιακής αστυνομίας.
Οι κατηγορίες είναι: συμμετοχή σε τρομοκρατική οργάνωση, συνωμοσία και εμπρησμοί. Η επιχείρηση βαφτίστηκε «στάχτες (cendres)», και διευθύνεται από την ανακρίτρια δικαστή Isabelle Panou, διαβόητη για τη μακρόχρονη καριέρα της στην υπηρεσία του κράτους.
Οι μπάτσοι κατέσχεσαν πλήθος εγγράφων, προσωπικά αντικείμενα, τους υπολογιστές και οτιδήποτε σχετικό με την πληροφορική, τα κινητά τηλέφωνα, προπαγανδιστικό υλικό κ.τ.λ. Κατά τη διάρκεια των ανακρίσεων, όπου όλοι οι συλληφθέντες αρνήθηκαν να συνεργαστούν, φάνηκε ότι η έρευνα σχετίζεται με αγώνες, εξεγέρσεις και δραστηριότητες από το 2008 μέχρι σήμερα, και ειδικά ενάντια στις φυλακές, ενάντια στην κατασκευή του νέου κέντρου κράτησης μεταναστών και προσφύγων του Steenokkerzeel, ενάντια στις δραστηριότητες της STIB (εταιρεία μέσων μαζικής μεταφοράς των Βρυξελλών), ενάντια στους ευρωπαϊκούς θεσμούς και στους ευρωκράτες, ενάντια στην κατασκευή μιας υπερταχείας RER στις Βρυξέλλες, ενάντια στο ΝΑΤΟ, ενάντια στους μηχανισμούς απέλασης, ενάντια στους δικαστικούς επιμελητές και στην κατασκευή μιας γιγαντιαίας φυλακής στις Βρυξέλλες. Η έρευνα καταπιάνεται επίσης με έντυπα όπως η αναρχική εφημερίδα Hors Service, αλλά και πολλά ακόμη γραπτά και αφίσες που διακινούν αναρχικοί και αντεξουσιαστές.
Κατά τη 1 το μεσημέρι όλοι οι συλληφθέντες αφέθηκαν ελεύθεροι, χωρίς να χρειαστεί να παρουσιαστούν ενώπιον της ανακρίτριας.
Απέναντι στις κατηγορίες για τρομοκρατία, στους εκφοβισμούς τους και στις παρενοχλήσεις, δεν πρέπει να εγκαταλείψουμε τις ιδέες και τις πράξεις που στοχεύουν στην καταστροφή κάθε εξουσίας και στη χαρά που δίνει μια τέτοια μάχη.
Συνεχίζουμε να αγωνιζόμαστε για τη λευτεριά και για τη συντριβή αυτού του θανατηφόρου κόσμου της καταπίεσης και της εκμετάλλευσης.
Τίποτα δεν τελείωσε, όλα συνεχίζονται
Επίθεση ενάντια σε ό,τι μας καταπιέζει
Βρυξέλλες, 23 Μάη 2013
Translation of "Opération « Cendres »", Hors Service 37, May 27th, 2013
By ContraInfo
Κάποια θραύσματα σκέψεων σχετικά με τις αστυνομικές επιδρομές στις Βρυξέλλες την Τετάρτη, 22 Μάη, στο πλαίσιο κατηγοριών για συμμετοχή σε τρομοκρατική οργάνωση
Οι κατηγορίες είναι: συμμετοχή σε τρομοκρατική οργάνωση, συνωμοσία και εμπρησμοί. Η επιχείρηση βαφτίστηκε «στάχτες (cendres)», και διευθύνεται από την ανακρίτρια δικαστή Isabelle Panou, διαβόητη για τη μακρόχρονη καριέρα της στην υπηρεσία του κράτους.
Οι μπάτσοι κατέσχεσαν πλήθος εγγράφων, προσωπικά αντικείμενα, τους υπολογιστές και οτιδήποτε σχετικό με την πληροφορική, τα κινητά τηλέφωνα, προπαγανδιστικό υλικό κ.τ.λ. Κατά τη διάρκεια των ανακρίσεων, όπου όλοι οι συλληφθέντες αρνήθηκαν να συνεργαστούν, φάνηκε ότι η έρευνα σχετίζεται με αγώνες, εξεγέρσεις και δραστηριότητες από το 2008 μέχρι σήμερα, και ειδικά ενάντια στις φυλακές, ενάντια στην κατασκευή του νέου κέντρου κράτησης μεταναστών και προσφύγων του Steenokkerzeel, ενάντια στις δραστηριότητες της STIB (εταιρεία μέσων μαζικής μεταφοράς των Βρυξελλών), ενάντια στους ευρωπαϊκούς θεσμούς και στους ευρωκράτες, ενάντια στην κατασκευή μιας υπερταχείας RER στις Βρυξέλλες, ενάντια στο ΝΑΤΟ, ενάντια στους μηχανισμούς απέλασης, ενάντια στους δικαστικούς επιμελητές και στην κατασκευή μιας γιγαντιαίας φυλακής στις Βρυξέλλες. Η έρευνα καταπιάνεται επίσης με έντυπα όπως η αναρχική εφημερίδα Hors Service, αλλά και πολλά ακόμη γραπτά και αφίσες που διακινούν αναρχικοί και αντεξουσιαστές.
Κατά τη 1 το μεσημέρι όλοι οι συλληφθέντες αφέθηκαν ελεύθεροι, χωρίς να χρειαστεί να παρουσιαστούν ενώπιον της ανακρίτριας.
Απέναντι στις κατηγορίες για τρομοκρατία, στους εκφοβισμούς τους και στις παρενοχλήσεις, δεν πρέπει να εγκαταλείψουμε τις ιδέες και τις πράξεις που στοχεύουν στην καταστροφή κάθε εξουσίας και στη χαρά που δίνει μια τέτοια μάχη.
Συνεχίζουμε να αγωνιζόμαστε για τη λευτεριά και για τη συντριβή αυτού του θανατηφόρου κόσμου της καταπίεσης και της εκμετάλλευσης.
Τίποτα δεν τελείωσε, όλα συνεχίζονται
Επίθεση ενάντια σε ό,τι μας καταπιέζει
Βρυξέλλες, 23 Μάη 2013
Translation of "Opération « Cendres »", Hors Service 37, May 27th, 2013
By ContraInfo
Κάποια θραύσματα σκέψεων σχετικά με τις αστυνομικές επιδρομές στις Βρυξέλλες την Τετάρτη, 22 Μάη, στο πλαίσιο κατηγοριών για συμμετοχή σε τρομοκρατική οργάνωση
Sindrome di Stoccolma
Il 13 maggio, da qualche parte in Europa, un uomo viene assassinato
dalla polizia in un quartiere povero. Non è un ragazzo e il fatto non
accade in una zona nota per la sua conflittualità. Un uomo in più è
caduto sotto le pallottole dello Stato. Questa volta avviene a Husby,
nella periferia nord di Stoccolma, quel paradiso della gestione
socialdemocratica del dominio. Non siamo né a Parigi né a Londra, né a
Bruxelles né a Berlino. Ma che cosa cambia? I ricchi e i loro cani da
guardia sono ovunque, e ovunque esistono anche individui pronti ad
armarsi di coraggio per esprimere la loro rivolta con determinazione.
Anche in Svezia.
Meno di una settimana dopo, la notte del 19 maggio, alcune automobili cominciano a bruciare in questo stesso quartiere di Stoccolma. La polizia e i pompieri vengono accolti con un lancio di pietre. Il giorno dopo la rabbia si trasforma in sommossa, le vetrate di negozi, di edifici pubblici e di scuole iniziano a spaccarsi sotto i colpi di proiettili. Malgrado gli inviti alla calma e alla «responsabilità civica», malgrado le promesse dei politici, gli anni di umiliazione e il sangue del vecchio abbattuto dalla polizia non si comprano così facilmente. Per la terza notte di seguito, quasi 30 veicoli vengono dati alle fiamme, ma non solo. Due scuole e un centro culturale li raggiungono in un incendio che diventa contagioso. A Jakobsberg, un'altra località periferica situata a nord-ovest della capitale, le azioni cominciano a dialogare direttamente fra loro: un commissariato viene attaccato. Le parole non sono necessarie e le distruzioni mirate parlano da sé.
La quarta notte, circa 90 fuochi vengono appiccati in diversi punti della città. I pompieri corrono dappertutto, protetti dalla polizia, e disturbati da piccoli gruppi. A Husby, 300 collaborazionisti effettuano ronde per contenere gli scontri. Ma cosa sono alcune migliaia di sbirri e cittadini che cercano di soffocare una sommossa, davanti alla determinazione di decine di insorti? In mancanza di ossigeno nel quartiere dove tutto ha avuto inizio, la gioia si diffonde un po' più in là: vengono attaccati altri tre commissariati, uno a Kista a nord di Stoccolma, gli altri due a sud della città. La polizia perde il suo primo veicolo di pattuglia, bruciato, e incappa nei laser accecanti, oltre a sbattere contro pietre e molotov. A 700 chilometri di distanza, nella terza città più grande della Svezia (Malmö), altri incendiari si uniscono a loro volta al gran ballo della rivolta.
Giovedì 23 maggio, la sommossa va avanti. La polizia di Stoccolma comincia ad essere stanca e attende con impazienza i rinforzi annunciati. In sempre più quartieri della capitale, i fuochi non colpiscono solo le autovetture (e hop, 70 in più!), ma anche gli interessi dello Stato e dei padroni: a Rinkeby, a Södertälje, a Norsborg, a Tensta (una scuola), a Kista (una scuola), a Älvsjö (un commissariato), a Jordbro (un centro commerciale). Fuori da Stoccolma, gli sbirri vengono attaccati nelle città di Borås, Larskrona e Malmö. Le assicurazioni iniziano a dare l'allarme, e valutano i danni di meno di una settimana di rivolta in «diverse centinaia di migliaia di euro».
Ci fermiamo qui o continuiamo a contare le notti? Bene, allora, un'ultima per le strade, la sesta. Stoccolma è satura di sbirri e molti gridano momentaneamente vittoria. Solo che non è tutto così semplice e altre grandi città della Svezia si risvegliano col sapore di cenere in bocca: a Orebro, per esempio, viene bruciata una scuola e un commissariato subisce un tentativo analogo, mentre a Kista un'altra scuola va in fumo.
Allora, queste sommosse non tanto lontane ci dicono qualcosa d'altro anche a noi, qui? Pochi scontri di massa con gli sbirri, e molti piccoli gruppi mobili. Decine di veicoli bruciati per attirare le diverse uniformi, poi agili agguati. E, soprattutto, la capacità d cogliere un'occasione, quella di distruggere ciò che ci opprime quotidianamente: una scuola qui, un commissariato là, un centro commerciale altrove. In Svezia qualche pugno di individui relativamente isolati, ma armati di determinazione e di un po' di immaginazione, sono riusciti a diffondere la loro rabbia per lunghe notti. Hanno usato un linguaggio infiammato che ha parlato direttamente al cuore e allo spirito di altri ribelli per centinaia di chilometri. E se tutto ciò è riuscito ad incrinare in pochi giorni il ghiaccio della pacificazione apparente di un grande paese nordico, chi sa che altri sconosciuti non
riescano a loro volta ad essere attratti dalla sua bellezza distruttrice? Una sorta di nuova sindrome di Stoccolma che potrebbe contaminare tutta l'Europa...
Translation of "Syndrome de Stockholm", Hors Service 37, May 27th, 2013
Meno di una settimana dopo, la notte del 19 maggio, alcune automobili cominciano a bruciare in questo stesso quartiere di Stoccolma. La polizia e i pompieri vengono accolti con un lancio di pietre. Il giorno dopo la rabbia si trasforma in sommossa, le vetrate di negozi, di edifici pubblici e di scuole iniziano a spaccarsi sotto i colpi di proiettili. Malgrado gli inviti alla calma e alla «responsabilità civica», malgrado le promesse dei politici, gli anni di umiliazione e il sangue del vecchio abbattuto dalla polizia non si comprano così facilmente. Per la terza notte di seguito, quasi 30 veicoli vengono dati alle fiamme, ma non solo. Due scuole e un centro culturale li raggiungono in un incendio che diventa contagioso. A Jakobsberg, un'altra località periferica situata a nord-ovest della capitale, le azioni cominciano a dialogare direttamente fra loro: un commissariato viene attaccato. Le parole non sono necessarie e le distruzioni mirate parlano da sé.
La quarta notte, circa 90 fuochi vengono appiccati in diversi punti della città. I pompieri corrono dappertutto, protetti dalla polizia, e disturbati da piccoli gruppi. A Husby, 300 collaborazionisti effettuano ronde per contenere gli scontri. Ma cosa sono alcune migliaia di sbirri e cittadini che cercano di soffocare una sommossa, davanti alla determinazione di decine di insorti? In mancanza di ossigeno nel quartiere dove tutto ha avuto inizio, la gioia si diffonde un po' più in là: vengono attaccati altri tre commissariati, uno a Kista a nord di Stoccolma, gli altri due a sud della città. La polizia perde il suo primo veicolo di pattuglia, bruciato, e incappa nei laser accecanti, oltre a sbattere contro pietre e molotov. A 700 chilometri di distanza, nella terza città più grande della Svezia (Malmö), altri incendiari si uniscono a loro volta al gran ballo della rivolta.
Giovedì 23 maggio, la sommossa va avanti. La polizia di Stoccolma comincia ad essere stanca e attende con impazienza i rinforzi annunciati. In sempre più quartieri della capitale, i fuochi non colpiscono solo le autovetture (e hop, 70 in più!), ma anche gli interessi dello Stato e dei padroni: a Rinkeby, a Södertälje, a Norsborg, a Tensta (una scuola), a Kista (una scuola), a Älvsjö (un commissariato), a Jordbro (un centro commerciale). Fuori da Stoccolma, gli sbirri vengono attaccati nelle città di Borås, Larskrona e Malmö. Le assicurazioni iniziano a dare l'allarme, e valutano i danni di meno di una settimana di rivolta in «diverse centinaia di migliaia di euro».
Ci fermiamo qui o continuiamo a contare le notti? Bene, allora, un'ultima per le strade, la sesta. Stoccolma è satura di sbirri e molti gridano momentaneamente vittoria. Solo che non è tutto così semplice e altre grandi città della Svezia si risvegliano col sapore di cenere in bocca: a Orebro, per esempio, viene bruciata una scuola e un commissariato subisce un tentativo analogo, mentre a Kista un'altra scuola va in fumo.
Allora, queste sommosse non tanto lontane ci dicono qualcosa d'altro anche a noi, qui? Pochi scontri di massa con gli sbirri, e molti piccoli gruppi mobili. Decine di veicoli bruciati per attirare le diverse uniformi, poi agili agguati. E, soprattutto, la capacità d cogliere un'occasione, quella di distruggere ciò che ci opprime quotidianamente: una scuola qui, un commissariato là, un centro commerciale altrove. In Svezia qualche pugno di individui relativamente isolati, ma armati di determinazione e di un po' di immaginazione, sono riusciti a diffondere la loro rabbia per lunghe notti. Hanno usato un linguaggio infiammato che ha parlato direttamente al cuore e allo spirito di altri ribelli per centinaia di chilometri. E se tutto ciò è riuscito ad incrinare in pochi giorni il ghiaccio della pacificazione apparente di un grande paese nordico, chi sa che altri sconosciuti non
riescano a loro volta ad essere attratti dalla sua bellezza distruttrice? Una sorta di nuova sindrome di Stoccolma che potrebbe contaminare tutta l'Europa...
Translation of "Syndrome de Stockholm", Hors Service 37, May 27th, 2013
Stokholmski sindrom
13. maja negdje u Europi policija je ubila jednog čovjeka, u jednoj
siromašnoj četvrti. Ne radi se o mladiću, a događaj se nije odvio na
području poznatom po sukobima. Još jedan čovjek pokošen državnim mecima.
Ovaj put se to desilo u Husbyu, na sjevernoj periferiji Stockholma, u
raju socijaldemokratskog upravljanja vlašću. Nismo ni u Parizu ni u
Londonu, ni u Bruxellesu ni u Berlinu. No, ima li razlike? Bogataši i
njihovi psi čuvari su posvuda, a posvuda postoje i pojedinci spremni da
se naoružaju hrabrošću kako bi odlučno izrazili svoju pobunu. I u
Švedskoj.
Nekoliko dana kasnije, u noći 19. maja, nekoliko je automobila zapaljeno u toj istoj stokholmskoj četvrti. Policija i vatrogasci su dočekani bacanjem kamenja. Drugi dan se bijes pretvorio u pobunu, stakla trgovina, javnih zgrada i škola počinju se lomiti pod mecima. Usprkos apelima na mir i na “građansku odgovornost”, usprkos obećanjima političara, godine ponižavanja i krv starca kojeg je policija ubila, ne mogu se tako lako kupiti. Treću noć za redom gotovo 30 vozila je zapaljeno, ali ne samo to. Dvije škole i jedan kulturni centar pridružuju im se u zaraznom požaru. U Jakosbergu, još jednom perifernom području na sjevero-zapadu metropole, akcije počinju međusobno komunicirati: napadnuta je policijska postaja. Riječi su nepotrebne, a ciljani napadi govore sami po sebi.
Četvrtu noć podmetnuto je oko 90 požara na različitim točkama grada. Vatrogasci trče uokolo, štićeni policijom, dok ih ometaju male grupe. U Husbyju 300 kolaboracionista vrši ophodnju kako bi suzdržali sukobe. No, što znači nekoliko tisuća policajaca i građana koji pokušavaju ugušiti pobunu naspram odlučnosti desetina ustanika? U nedostatku kisika radost se širila i onkraj četvrti iz koje je sve krenulo: napadnute su još tri policijske stanice, jedna u Kisti na sjeveru Stockholma, druge dvije na jugu grada. Policija gubi svoje prvo patrolno vozilo, spaljeno, sudara se sa zaslijepljujućim laserima i udara o kamenje i molotove. Sedamsto kilometara dalje, u trećem najvećem švedskom gradu (Malmö), drugi se požari pridružuju velikom balu pobune.
Četvrtak 23. maja. Nemiri se nastavljaju. Stokholmska policija je već umorna i nestrpljivo čeka najavljena pojačanja. U sve više gradskih četvrti požari ne zahvaćaju samo vozila (još 70!), već i državne i vlasničke interese: Rinkeby, Södertälje, Norsborg, Tensta (škola), Kista (škola), Älvsjö (policijska stanica), Jordbro (trgovački centar). Izvan Stockholma policija je napadnuta i u gradovima Borås, Larskrona i Malmö. Osiguravateljske kuće su alarmirane, procjenjuju štete počinjene u samo nekoliko dana pobune na “stotine tisuća eura”.
Da se zaustavimo ovdje ili da nastavimo brojiti noći? U redu, onda posljednja na ulicama, šesta. Stockholm je pod opsadom policije i mnogi su, na kratko, uvjereni u pobjedu. Samo što nije sve tako jednostavno, mnogi drugi švedski gradovi se bude s okusom pepela u ustima: u Orebru je na primjer zapaljena jedna škola, napadnuta je policijska postaja, dok se u Kistu iz još jedne škole dizao dim.
Dakle, ovi ne tako daleki nemiri govore nešto i nama ovdje? Malo masovnih sukoba s policijom i mnogo malenih pokretnih grupa. Desetine zapaljenih vozila da bi se privukle uniforme, zatim spretni napadi iz zasjede. I, nadasve, sposobnost da se iskoristi prilika, prilika da se uništi ono što nas svakodnevno ugnjetava: jednu školu ovdje, jednu policijsku stanicu tamo, jedan trgovački centra drugdje. U Švedskoj je nekoliko grupa pojedinaca relativno izoliranih, ali naoružanih odlučnošću i s malo mašte, uspjelo širiti svoj bijes kroz duge noći. Koristili su vatreni jezik koji se obraćao na stotine kilometara izravno srcima i dušama drugih pobunjenika. I ako je sve to uspjelo u nekoliko dana oštetiti led prividnog mira velike nordijske zemlje, tko zna da li će i druge neznance isto tako privući njezina destruktivna ljepota? Neka vrsta novog Stockholmskog sindroma koji bi mogao zaraziti čitavu Europu…
Translation of "Syndrome de Stockholm", Hors Service 37, May 27th, 2013
By Fenjer
Nekoliko dana kasnije, u noći 19. maja, nekoliko je automobila zapaljeno u toj istoj stokholmskoj četvrti. Policija i vatrogasci su dočekani bacanjem kamenja. Drugi dan se bijes pretvorio u pobunu, stakla trgovina, javnih zgrada i škola počinju se lomiti pod mecima. Usprkos apelima na mir i na “građansku odgovornost”, usprkos obećanjima političara, godine ponižavanja i krv starca kojeg je policija ubila, ne mogu se tako lako kupiti. Treću noć za redom gotovo 30 vozila je zapaljeno, ali ne samo to. Dvije škole i jedan kulturni centar pridružuju im se u zaraznom požaru. U Jakosbergu, još jednom perifernom području na sjevero-zapadu metropole, akcije počinju međusobno komunicirati: napadnuta je policijska postaja. Riječi su nepotrebne, a ciljani napadi govore sami po sebi.
Četvrtu noć podmetnuto je oko 90 požara na različitim točkama grada. Vatrogasci trče uokolo, štićeni policijom, dok ih ometaju male grupe. U Husbyju 300 kolaboracionista vrši ophodnju kako bi suzdržali sukobe. No, što znači nekoliko tisuća policajaca i građana koji pokušavaju ugušiti pobunu naspram odlučnosti desetina ustanika? U nedostatku kisika radost se širila i onkraj četvrti iz koje je sve krenulo: napadnute su još tri policijske stanice, jedna u Kisti na sjeveru Stockholma, druge dvije na jugu grada. Policija gubi svoje prvo patrolno vozilo, spaljeno, sudara se sa zaslijepljujućim laserima i udara o kamenje i molotove. Sedamsto kilometara dalje, u trećem najvećem švedskom gradu (Malmö), drugi se požari pridružuju velikom balu pobune.
Četvrtak 23. maja. Nemiri se nastavljaju. Stokholmska policija je već umorna i nestrpljivo čeka najavljena pojačanja. U sve više gradskih četvrti požari ne zahvaćaju samo vozila (još 70!), već i državne i vlasničke interese: Rinkeby, Södertälje, Norsborg, Tensta (škola), Kista (škola), Älvsjö (policijska stanica), Jordbro (trgovački centar). Izvan Stockholma policija je napadnuta i u gradovima Borås, Larskrona i Malmö. Osiguravateljske kuće su alarmirane, procjenjuju štete počinjene u samo nekoliko dana pobune na “stotine tisuća eura”.
Da se zaustavimo ovdje ili da nastavimo brojiti noći? U redu, onda posljednja na ulicama, šesta. Stockholm je pod opsadom policije i mnogi su, na kratko, uvjereni u pobjedu. Samo što nije sve tako jednostavno, mnogi drugi švedski gradovi se bude s okusom pepela u ustima: u Orebru je na primjer zapaljena jedna škola, napadnuta je policijska postaja, dok se u Kistu iz još jedne škole dizao dim.
Dakle, ovi ne tako daleki nemiri govore nešto i nama ovdje? Malo masovnih sukoba s policijom i mnogo malenih pokretnih grupa. Desetine zapaljenih vozila da bi se privukle uniforme, zatim spretni napadi iz zasjede. I, nadasve, sposobnost da se iskoristi prilika, prilika da se uništi ono što nas svakodnevno ugnjetava: jednu školu ovdje, jednu policijsku stanicu tamo, jedan trgovački centra drugdje. U Švedskoj je nekoliko grupa pojedinaca relativno izoliranih, ali naoružanih odlučnošću i s malo mašte, uspjelo širiti svoj bijes kroz duge noći. Koristili su vatreni jezik koji se obraćao na stotine kilometara izravno srcima i dušama drugih pobunjenika. I ako je sve to uspjelo u nekoliko dana oštetiti led prividnog mira velike nordijske zemlje, tko zna da li će i druge neznance isto tako privući njezina destruktivna ljepota? Neka vrsta novog Stockholmskog sindroma koji bi mogao zaraziti čitavu Europu…
Translation of "Syndrome de Stockholm", Hors Service 37, May 27th, 2013
By Fenjer
Egipat. Kao more
Socijalna revolucija je kao more. Njeni talasi slede jedan za drugim,
udaraju u prepreke na koje nailaze, lome ih ili se povlače. Sa svim
nasiljem neukrotivog naleta, oni – udarac za udarcem – uništavaju sve
tragove vlasti, eksploatacije i ugnjetavanja. Prvi talas, ogroman i
neočekivan, odneo je sa sobom Mubarakovu diktaturu. Drugi je oborio na
kolena armiju koja je se spremala da preuzme vlast. Treći se podiže
danas protiv novog poretka koji islamisti pokušavaju nametnuti.
Prava revolucionarna oluja se ne pokorava nijednoj partiji, nijednom šefu, nijednoj vlasti. Upravo suprotno, to su njeni nepomirljivi neprijatelji. Oni će biti zbrisani dok se oluja pojačava. Između socijalne revolucije koja će potkopati sve odnose zasnovane na eksploataciji i dominaciji, i prevaranata, šefova, gospodara, partija, kapitalista i autoritaraca svih boja ne može biti ničega drugog osim žestoke borbe do samog kraja. Jer sloboda i okončanje eksploatacije podrazumevaju uništenje svake vlasti i kapitalizma.
Ne iznenađuje, međutim, što oni koji teže osvajanju vlasti pokušavaju jahati na revolucionarnom talasu koji trenutno briše zemljom Nila; nikakvo iznenađenje nije ni to što novi lideri nastoje da se nametnu lažima i prevarama, potpomognuti medijima i lokalnim vlastima koji govore o „opoziciji“; ne iznenađuje ni to što se autentični revolucionarni nalet ne može prevesti u nijedan partijski program, nijedan referendum, nijednu zastavu, ili to što nije priznat ni od jednog uporišta moći širom sveta. Svakako da oni koji se danas u Egiptu bore protiv sadašnje vlasti ne čine homogeni blok, kao što i ne teže svi istinskoj socijalnoj revoluciji.
Tekuće borbe su prošarane hiljadama kontradikcija: između onih u opoziciji koji zahtevaju ustavotvornu skupštinu bez snažnog islamističkog uticaja i onih koji u parlamentarnoj demokratiji ne vide nikakav spas; od onih koji se bore za povećanje plata i poboljšanje uslova rada do onih koji žele da oteraju sve šefove; od onih koji se bore ne dovodeći u pitanje svoje predrasude, dominanti moral, tradicije hiljadugodišnjeg ugnjetavanja i onih koji se u jednoj bici bore kako protiv državne vlasti tako i protiv gušećeg tereta patrijarhata; od onih koji mašu nacionalnim zastavama do onih koji sopstvenu borbu vezuju za borbe eksploatisanih bez obzira na geografsku širinu i dužinu…Možda se upravo u tome nalazi revolucionarna snaga sadašnje revolucije u Egiptu: mimo svih protivrečnosti, rođena u utrobi eksploatisanih i ugnjetenih. Baš tu se vodi prava borba.
Ono što se dešava u Egiptu može imati eho svuda u svetu gde se ljudi bore. Iako su se islamisti svih tendencija godinama predstavljali kao socijalni borci pred milionima ljudi širom sveta možda će njihova maska sada pasti u Egiptu kao što se to sada dešava u drugim zemljama (na primer na jugu Tunisa). Socijalna revolucija u Egiptu biće grobnica islamista i religijskih reakcionara koji se kriju iza tobožnje društvene emancipacije.
U osnovi međunarodne revolucionarne solidarnosti stoji sopstveno prepoznavanje u borbama koje su pokrenute drugde. Ostali gledaoci ustaničkih udara u Egiptu mogu samo doprineti njihovoj izolaciji ili gušenju. Da bi se tamo održao i ojačao pravi revolucionarni duh, onaj koji želi okončanje svake eksploatacije i svake vlasti, potrebno je da delujemo. Da uskočimo u okršaj naoružani idejom slobode, istinskom.
Smatramo, dakle, da je primereno inicirati poziv da se krene u napad, podršku, gde god da se nalazimo, našim idejama i našim sredstvima, trenutnom revolucionarnom talasu u Egiptu. Ako u Kairu, Aleksandriji, Malhali itd. na hiljade ljudi uskače u bitku jer teže novom svetu, hajde da pokušamo da taj konflikt dovedemo ispred vrata svakog predstavnika egipatske države i kapitala bez obzira gde se u svetu nalaze. Da svaki etatista, kapitalista i sluga svetskog poretka oseti za svojim vratom dah socijalne revolucije.
Hajde da ispletemo akcione veze između ustaničkih talasa u celom svetu!
Za uništenje svake vlasti!
Translation of "Egypte. Comme la mer", Hors Service 32, 15 January 2013
By Fenjer
Prava revolucionarna oluja se ne pokorava nijednoj partiji, nijednom šefu, nijednoj vlasti. Upravo suprotno, to su njeni nepomirljivi neprijatelji. Oni će biti zbrisani dok se oluja pojačava. Između socijalne revolucije koja će potkopati sve odnose zasnovane na eksploataciji i dominaciji, i prevaranata, šefova, gospodara, partija, kapitalista i autoritaraca svih boja ne može biti ničega drugog osim žestoke borbe do samog kraja. Jer sloboda i okončanje eksploatacije podrazumevaju uništenje svake vlasti i kapitalizma.
Ne iznenađuje, međutim, što oni koji teže osvajanju vlasti pokušavaju jahati na revolucionarnom talasu koji trenutno briše zemljom Nila; nikakvo iznenađenje nije ni to što novi lideri nastoje da se nametnu lažima i prevarama, potpomognuti medijima i lokalnim vlastima koji govore o „opoziciji“; ne iznenađuje ni to što se autentični revolucionarni nalet ne može prevesti u nijedan partijski program, nijedan referendum, nijednu zastavu, ili to što nije priznat ni od jednog uporišta moći širom sveta. Svakako da oni koji se danas u Egiptu bore protiv sadašnje vlasti ne čine homogeni blok, kao što i ne teže svi istinskoj socijalnoj revoluciji.
Tekuće borbe su prošarane hiljadama kontradikcija: između onih u opoziciji koji zahtevaju ustavotvornu skupštinu bez snažnog islamističkog uticaja i onih koji u parlamentarnoj demokratiji ne vide nikakav spas; od onih koji se bore za povećanje plata i poboljšanje uslova rada do onih koji žele da oteraju sve šefove; od onih koji se bore ne dovodeći u pitanje svoje predrasude, dominanti moral, tradicije hiljadugodišnjeg ugnjetavanja i onih koji se u jednoj bici bore kako protiv državne vlasti tako i protiv gušećeg tereta patrijarhata; od onih koji mašu nacionalnim zastavama do onih koji sopstvenu borbu vezuju za borbe eksploatisanih bez obzira na geografsku širinu i dužinu…Možda se upravo u tome nalazi revolucionarna snaga sadašnje revolucije u Egiptu: mimo svih protivrečnosti, rođena u utrobi eksploatisanih i ugnjetenih. Baš tu se vodi prava borba.
Ono što se dešava u Egiptu može imati eho svuda u svetu gde se ljudi bore. Iako su se islamisti svih tendencija godinama predstavljali kao socijalni borci pred milionima ljudi širom sveta možda će njihova maska sada pasti u Egiptu kao što se to sada dešava u drugim zemljama (na primer na jugu Tunisa). Socijalna revolucija u Egiptu biće grobnica islamista i religijskih reakcionara koji se kriju iza tobožnje društvene emancipacije.
U osnovi međunarodne revolucionarne solidarnosti stoji sopstveno prepoznavanje u borbama koje su pokrenute drugde. Ostali gledaoci ustaničkih udara u Egiptu mogu samo doprineti njihovoj izolaciji ili gušenju. Da bi se tamo održao i ojačao pravi revolucionarni duh, onaj koji želi okončanje svake eksploatacije i svake vlasti, potrebno je da delujemo. Da uskočimo u okršaj naoružani idejom slobode, istinskom.
Smatramo, dakle, da je primereno inicirati poziv da se krene u napad, podršku, gde god da se nalazimo, našim idejama i našim sredstvima, trenutnom revolucionarnom talasu u Egiptu. Ako u Kairu, Aleksandriji, Malhali itd. na hiljade ljudi uskače u bitku jer teže novom svetu, hajde da pokušamo da taj konflikt dovedemo ispred vrata svakog predstavnika egipatske države i kapitala bez obzira gde se u svetu nalaze. Da svaki etatista, kapitalista i sluga svetskog poretka oseti za svojim vratom dah socijalne revolucije.
Hajde da ispletemo akcione veze između ustaničkih talasa u celom svetu!
Za uništenje svake vlasti!
Translation of "Egypte. Comme la mer", Hors Service 32, 15 January 2013
By Fenjer
Kürzlich geschehene Angriffe und Störungen
Streifzug der Brandstifter -
In Farcienne wurde ein Fahrzeug, das der Stadtverwaltung gehört, auf
dem Parkplatz hinter dem Verwaltungsgebäude in Brand gesetzt. Ein
bisschen später etwas weiter weg, wurde auch ein 4×4 vom Feuer zerstört.
Der Staat ist ein Monster, aber ein Monster mit Tentakeln und
Schwachpunkten. Um es anzugreifen, braucht mensch nicht erst nach einem
Herz zu schauen (nebenbei, der Staat hat keins) sondern sollte eher dort
zuschlagen, wo er sich nicht verteidigen kann und auch nicht einen
bewaffneten Menschen mit ein wenig Entschlossenheit und dem Willen,
einen bescheidenen aber signifikanten Schlag auszuführen, davon
abhalten.
Eins nach dem anderen
– Im Gefängnis von Turnhout legte ein rebellischer Gefangener in
“seiner” Zelle Feuer. Die Zelle wurde zerstört und fünf WärterInnen ins
Krankenhaus eingeliefert, nachdem sie giftigen Rauch eingeatmet hatten.
Die Polizei schaltete sich ein, um die Ordnung im Rest des Gefängnisses
aufrecht zu erhalten. Für Freiheit, Solidarität mit den Gefangenen, die
sich entschieden haben zu kämpfen.
Brennende Autohäuser
– In der Mitte der Nacht brach in einem Nebengebäude des Autohauses DS
Motors in Andenne ein Feuer aus. Das Gebäude wurde zerstört samt der 13
Autos, die drinnen standen. Vielleicht wollte jemand etwas klarstellen,
indem er/sie dieses Symbol des Kapitalismus und Konsums angriff. Ein
paar Tage später und woanders verwüstete ein weiterer Brandanschlag in
Haine-St-Pierre die Einrichtungen von VL Motors. Die sich eilig
einschaltende Feuerwehr konnte die Zerstörung von 12 Autos nicht
verhindern.
Drei auf einen Streich
– Am 10. März legten BrandstifterInnen in einem Bürogebäude in
Anderlecht (Brüssel), dem Sitz von Siemens, Fujitsu und Cytec, Feuer.
Der Schaden war beachtlich; drei Feuer wurden entdeckt und es kostete
die Feuerwehr 4 Stunden, sie zu löschen, weil sie auf die Kunstdecke und
die Isolierung in den Wänden übergriffen. Siemens ist ein großer Fisch
auf dem internationalen Markt für industrielle Technologien, die den
Planeten zerstören (von Waffentechnik bis zur Kernenergie, von
Fertigungstechnologien über Bahntransporte bis hin zu Haushaltsgeräten).
Fujitsu übertrifft sich in technologischen Entwicklungen und
Telekommunikation, die die Welt in eine Megamaschine verwandelt, in der
der Mensch nur noch ein Zubehörteil ist. Cytes ist eine Chemiefabrik,
die hochwertiges Plaste produziert, so wie mensch es überall auf den
Feldern, an Stränden, in den Flüssen und mitten im Ozean findet.
Vom Streik zur Sabotage –
In Sprimont setzt sich ein Streik im Unternehmen Meister fort, nachdem
die Chefetage die Schließung angekündigt hat. Diesmal haben die
ArbeiterInnen nicht nur ihre Arme verschränkt: dutzende Computer mit
Wartungsdateien und Plänen sind verschwunden, der gesamte Warenbestand
wurde in den See gleich hinter dem Unternehmen gekippt. Außerdem sind
auf magische Weise die Videoüberwachungsbänder verschwunden. Wie war das
noch mal? Ach ja, „Gegen Kapitalismus, Stehlen, Plündern und Sabotage.“
Und eine Baustelle in Verzug gebracht…
– Im Industriegebiet Nieuwland in Aarschot drangen unbekannte
SaboteurInnen auf eine Baustelle ein: sie sorgten für Glasbruch an allen
Maschinen und den Baucontainern. Die Arbeiten um noch eine weitere
industrielle Struktur aufzubauen, werden sich um eine Zeit verzögern…
Ministerium mit Farbe – Ende März nahmen eifrige FarbwerferInnen die Fassade des Justizministeriums in St-Gilles (Brüssel) ins Visier.
Translation of "Brèves du désordre 35", Hors Service 35, April 5th, 2013
By ContraInfo
Abonneren op:
Posts (Atom)