13. maja negdje u Europi policija je ubila jednog čovjeka, u jednoj
siromašnoj četvrti. Ne radi se o mladiću, a događaj se nije odvio na
području poznatom po sukobima. Još jedan čovjek pokošen državnim mecima.
Ovaj put se to desilo u Husbyu, na sjevernoj periferiji Stockholma, u
raju socijaldemokratskog upravljanja vlašću. Nismo ni u Parizu ni u
Londonu, ni u Bruxellesu ni u Berlinu. No, ima li razlike? Bogataši i
njihovi psi čuvari su posvuda, a posvuda postoje i pojedinci spremni da
se naoružaju hrabrošću kako bi odlučno izrazili svoju pobunu. I u
Švedskoj.
Nekoliko dana kasnije, u noći 19. maja, nekoliko je automobila
zapaljeno u toj istoj stokholmskoj četvrti. Policija i vatrogasci su
dočekani bacanjem kamenja. Drugi dan se bijes pretvorio u pobunu,
stakla trgovina, javnih zgrada i škola počinju se lomiti pod mecima.
Usprkos apelima na mir i na “građansku odgovornost”, usprkos obećanjima
političara, godine ponižavanja i krv starca kojeg je policija ubila, ne
mogu se tako lako kupiti. Treću noć za redom gotovo 30 vozila je
zapaljeno, ali ne samo to. Dvije škole i jedan kulturni centar
pridružuju im se u zaraznom požaru. U Jakosbergu, još jednom perifernom
području na sjevero-zapadu metropole, akcije počinju međusobno
komunicirati: napadnuta je policijska postaja. Riječi su nepotrebne, a
ciljani napadi govore sami po sebi.
Četvrtu noć podmetnuto je oko 90 požara na različitim točkama grada.
Vatrogasci trče uokolo, štićeni policijom, dok ih ometaju male grupe. U
Husbyju 300 kolaboracionista vrši ophodnju kako bi suzdržali sukobe. No,
što znači nekoliko tisuća policajaca i građana koji pokušavaju ugušiti
pobunu naspram odlučnosti desetina ustanika? U nedostatku kisika radost
se širila i onkraj četvrti iz koje je sve krenulo: napadnute su još tri
policijske stanice, jedna u Kisti na sjeveru Stockholma, druge dvije na
jugu grada. Policija gubi svoje prvo patrolno vozilo, spaljeno, sudara
se sa zaslijepljujućim laserima i udara o kamenje i molotove. Sedamsto
kilometara dalje, u trećem najvećem švedskom gradu (Malmö), drugi se
požari pridružuju velikom balu pobune.
Četvrtak 23. maja. Nemiri se nastavljaju. Stokholmska policija je već
umorna i nestrpljivo čeka najavljena pojačanja. U sve više gradskih
četvrti požari ne zahvaćaju samo vozila (još 70!), već i državne i
vlasničke interese: Rinkeby, Södertälje, Norsborg, Tensta (škola), Kista
(škola), Älvsjö (policijska stanica), Jordbro (trgovački centar). Izvan
Stockholma policija je napadnuta i u gradovima Borås, Larskrona i
Malmö. Osiguravateljske kuće su alarmirane, procjenjuju štete počinjene u
samo nekoliko dana pobune na “stotine tisuća eura”.
Da se zaustavimo ovdje ili da nastavimo brojiti noći? U redu, onda
posljednja na ulicama, šesta. Stockholm je pod opsadom policije i mnogi
su, na kratko, uvjereni u pobjedu. Samo što nije sve tako jednostavno,
mnogi drugi švedski gradovi se bude s okusom pepela u ustima: u Orebru
je na primjer zapaljena jedna škola, napadnuta je policijska postaja,
dok se u Kistu iz još jedne škole dizao dim.
Dakle, ovi ne tako daleki nemiri govore nešto i nama ovdje? Malo
masovnih sukoba s policijom i mnogo malenih pokretnih grupa. Desetine
zapaljenih vozila da bi se privukle uniforme, zatim spretni napadi iz
zasjede. I, nadasve, sposobnost da se iskoristi prilika, prilika da se
uništi ono što nas svakodnevno ugnjetava: jednu školu ovdje, jednu
policijsku stanicu tamo, jedan trgovački centra drugdje. U Švedskoj je
nekoliko grupa pojedinaca relativno izoliranih, ali naoružanih
odlučnošću i s malo mašte, uspjelo širiti svoj bijes kroz duge noći.
Koristili su vatreni jezik koji se obraćao na stotine kilometara izravno
srcima i dušama drugih pobunjenika. I ako je sve to uspjelo u nekoliko
dana oštetiti led prividnog mira velike nordijske zemlje, tko zna da li
će i druge neznance isto tako privući njezina destruktivna ljepota? Neka
vrsta novog Stockholmskog sindroma koji bi mogao zaraziti čitavu
Europu…
Translation of "Syndrome de Stockholm", Hors Service 37, May 27th, 2013
By Fenjer
