Subota, 28. septembar 2013.
Kao što se sjećate, ujutro 22. maja 2013.,
antiteroristička jedinica belgijske federalne policije izvršila je prvi
val pretresa domova anarhista i antiautoritarnih drugova; izvršena je i
racija u anarhističkoj knjižari Acrata. Jedanaest osoba je uhapšeno i odvedeno u stanicu federalne policije. Otpuštene su bez da se pojave pred sucem.
Sastavni dio operacije, predvođene sutkinjom Isabelle Panou i nazvane
“Opération Cendres” (Operacija Pepeo), su i optužbe za pripadanje
terorističkoj organizaciji, zavjeru i paleže.
Tijekom ročišta doznajemo da je istraga usmjerena na borbe, pobune i
aktivnosti, od 2008. do danas, vezane za zatvor, izgradnju novog centra
za useljenike u Steenokkerzeelu, javni prijevoz (STIB/MTVB), europske
institucije i eurokrate, razvoj regionalne željeznice, NATO, mehanizme
deportacije, sudske službenike te na koncu za igradnju maksi zatvora u
Bruxellesu. Pod istragom je i štampa, kao Hors-Service, tekstovi, plakati i sve ostalo što distribuiraju anarhisti i antiautorci.
Ove je srijede, 25. septembra 2013., sudac izdao nalog za dodatnih 5
pretresa u Bruxellesu, Lovaniu i Gandu. Oko 6, antiteroristička jedinica
je zaplijenila kompjuter, hard disk, usb stick, laptope, letke, plakate
i osobne dokumente. U tri od pet domova tražene osobe nisu bile kod
kuće, dok su druge tri osobe uhapšene zbog ispitivanja. Otpuštene su u
roku od par sati nakon što su odbile surađivati.
By Contrainfo
Posts tonen met het label Serbo-croatian. Alle posts tonen
Posts tonen met het label Serbo-croatian. Alle posts tonen
woensdag 18 december 2013
donderdag 20 juni 2013
Stokholmski sindrom
13. maja negdje u Europi policija je ubila jednog čovjeka, u jednoj
siromašnoj četvrti. Ne radi se o mladiću, a događaj se nije odvio na
području poznatom po sukobima. Još jedan čovjek pokošen državnim mecima.
Ovaj put se to desilo u Husbyu, na sjevernoj periferiji Stockholma, u
raju socijaldemokratskog upravljanja vlašću. Nismo ni u Parizu ni u
Londonu, ni u Bruxellesu ni u Berlinu. No, ima li razlike? Bogataši i
njihovi psi čuvari su posvuda, a posvuda postoje i pojedinci spremni da
se naoružaju hrabrošću kako bi odlučno izrazili svoju pobunu. I u
Švedskoj.
Nekoliko dana kasnije, u noći 19. maja, nekoliko je automobila zapaljeno u toj istoj stokholmskoj četvrti. Policija i vatrogasci su dočekani bacanjem kamenja. Drugi dan se bijes pretvorio u pobunu, stakla trgovina, javnih zgrada i škola počinju se lomiti pod mecima. Usprkos apelima na mir i na “građansku odgovornost”, usprkos obećanjima političara, godine ponižavanja i krv starca kojeg je policija ubila, ne mogu se tako lako kupiti. Treću noć za redom gotovo 30 vozila je zapaljeno, ali ne samo to. Dvije škole i jedan kulturni centar pridružuju im se u zaraznom požaru. U Jakosbergu, još jednom perifernom području na sjevero-zapadu metropole, akcije počinju međusobno komunicirati: napadnuta je policijska postaja. Riječi su nepotrebne, a ciljani napadi govore sami po sebi.
Četvrtu noć podmetnuto je oko 90 požara na različitim točkama grada. Vatrogasci trče uokolo, štićeni policijom, dok ih ometaju male grupe. U Husbyju 300 kolaboracionista vrši ophodnju kako bi suzdržali sukobe. No, što znači nekoliko tisuća policajaca i građana koji pokušavaju ugušiti pobunu naspram odlučnosti desetina ustanika? U nedostatku kisika radost se širila i onkraj četvrti iz koje je sve krenulo: napadnute su još tri policijske stanice, jedna u Kisti na sjeveru Stockholma, druge dvije na jugu grada. Policija gubi svoje prvo patrolno vozilo, spaljeno, sudara se sa zaslijepljujućim laserima i udara o kamenje i molotove. Sedamsto kilometara dalje, u trećem najvećem švedskom gradu (Malmö), drugi se požari pridružuju velikom balu pobune.
Četvrtak 23. maja. Nemiri se nastavljaju. Stokholmska policija je već umorna i nestrpljivo čeka najavljena pojačanja. U sve više gradskih četvrti požari ne zahvaćaju samo vozila (još 70!), već i državne i vlasničke interese: Rinkeby, Södertälje, Norsborg, Tensta (škola), Kista (škola), Älvsjö (policijska stanica), Jordbro (trgovački centar). Izvan Stockholma policija je napadnuta i u gradovima Borås, Larskrona i Malmö. Osiguravateljske kuće su alarmirane, procjenjuju štete počinjene u samo nekoliko dana pobune na “stotine tisuća eura”.
Da se zaustavimo ovdje ili da nastavimo brojiti noći? U redu, onda posljednja na ulicama, šesta. Stockholm je pod opsadom policije i mnogi su, na kratko, uvjereni u pobjedu. Samo što nije sve tako jednostavno, mnogi drugi švedski gradovi se bude s okusom pepela u ustima: u Orebru je na primjer zapaljena jedna škola, napadnuta je policijska postaja, dok se u Kistu iz još jedne škole dizao dim.
Dakle, ovi ne tako daleki nemiri govore nešto i nama ovdje? Malo masovnih sukoba s policijom i mnogo malenih pokretnih grupa. Desetine zapaljenih vozila da bi se privukle uniforme, zatim spretni napadi iz zasjede. I, nadasve, sposobnost da se iskoristi prilika, prilika da se uništi ono što nas svakodnevno ugnjetava: jednu školu ovdje, jednu policijsku stanicu tamo, jedan trgovački centra drugdje. U Švedskoj je nekoliko grupa pojedinaca relativno izoliranih, ali naoružanih odlučnošću i s malo mašte, uspjelo širiti svoj bijes kroz duge noći. Koristili su vatreni jezik koji se obraćao na stotine kilometara izravno srcima i dušama drugih pobunjenika. I ako je sve to uspjelo u nekoliko dana oštetiti led prividnog mira velike nordijske zemlje, tko zna da li će i druge neznance isto tako privući njezina destruktivna ljepota? Neka vrsta novog Stockholmskog sindroma koji bi mogao zaraziti čitavu Europu…
Translation of "Syndrome de Stockholm", Hors Service 37, May 27th, 2013
By Fenjer
Nekoliko dana kasnije, u noći 19. maja, nekoliko je automobila zapaljeno u toj istoj stokholmskoj četvrti. Policija i vatrogasci su dočekani bacanjem kamenja. Drugi dan se bijes pretvorio u pobunu, stakla trgovina, javnih zgrada i škola počinju se lomiti pod mecima. Usprkos apelima na mir i na “građansku odgovornost”, usprkos obećanjima političara, godine ponižavanja i krv starca kojeg je policija ubila, ne mogu se tako lako kupiti. Treću noć za redom gotovo 30 vozila je zapaljeno, ali ne samo to. Dvije škole i jedan kulturni centar pridružuju im se u zaraznom požaru. U Jakosbergu, još jednom perifernom području na sjevero-zapadu metropole, akcije počinju međusobno komunicirati: napadnuta je policijska postaja. Riječi su nepotrebne, a ciljani napadi govore sami po sebi.
Četvrtu noć podmetnuto je oko 90 požara na različitim točkama grada. Vatrogasci trče uokolo, štićeni policijom, dok ih ometaju male grupe. U Husbyju 300 kolaboracionista vrši ophodnju kako bi suzdržali sukobe. No, što znači nekoliko tisuća policajaca i građana koji pokušavaju ugušiti pobunu naspram odlučnosti desetina ustanika? U nedostatku kisika radost se širila i onkraj četvrti iz koje je sve krenulo: napadnute su još tri policijske stanice, jedna u Kisti na sjeveru Stockholma, druge dvije na jugu grada. Policija gubi svoje prvo patrolno vozilo, spaljeno, sudara se sa zaslijepljujućim laserima i udara o kamenje i molotove. Sedamsto kilometara dalje, u trećem najvećem švedskom gradu (Malmö), drugi se požari pridružuju velikom balu pobune.
Četvrtak 23. maja. Nemiri se nastavljaju. Stokholmska policija je već umorna i nestrpljivo čeka najavljena pojačanja. U sve više gradskih četvrti požari ne zahvaćaju samo vozila (još 70!), već i državne i vlasničke interese: Rinkeby, Södertälje, Norsborg, Tensta (škola), Kista (škola), Älvsjö (policijska stanica), Jordbro (trgovački centar). Izvan Stockholma policija je napadnuta i u gradovima Borås, Larskrona i Malmö. Osiguravateljske kuće su alarmirane, procjenjuju štete počinjene u samo nekoliko dana pobune na “stotine tisuća eura”.
Da se zaustavimo ovdje ili da nastavimo brojiti noći? U redu, onda posljednja na ulicama, šesta. Stockholm je pod opsadom policije i mnogi su, na kratko, uvjereni u pobjedu. Samo što nije sve tako jednostavno, mnogi drugi švedski gradovi se bude s okusom pepela u ustima: u Orebru je na primjer zapaljena jedna škola, napadnuta je policijska postaja, dok se u Kistu iz još jedne škole dizao dim.
Dakle, ovi ne tako daleki nemiri govore nešto i nama ovdje? Malo masovnih sukoba s policijom i mnogo malenih pokretnih grupa. Desetine zapaljenih vozila da bi se privukle uniforme, zatim spretni napadi iz zasjede. I, nadasve, sposobnost da se iskoristi prilika, prilika da se uništi ono što nas svakodnevno ugnjetava: jednu školu ovdje, jednu policijsku stanicu tamo, jedan trgovački centra drugdje. U Švedskoj je nekoliko grupa pojedinaca relativno izoliranih, ali naoružanih odlučnošću i s malo mašte, uspjelo širiti svoj bijes kroz duge noći. Koristili su vatreni jezik koji se obraćao na stotine kilometara izravno srcima i dušama drugih pobunjenika. I ako je sve to uspjelo u nekoliko dana oštetiti led prividnog mira velike nordijske zemlje, tko zna da li će i druge neznance isto tako privući njezina destruktivna ljepota? Neka vrsta novog Stockholmskog sindroma koji bi mogao zaraziti čitavu Europu…
Translation of "Syndrome de Stockholm", Hors Service 37, May 27th, 2013
By Fenjer
Egipat. Kao more
Socijalna revolucija je kao more. Njeni talasi slede jedan za drugim,
udaraju u prepreke na koje nailaze, lome ih ili se povlače. Sa svim
nasiljem neukrotivog naleta, oni – udarac za udarcem – uništavaju sve
tragove vlasti, eksploatacije i ugnjetavanja. Prvi talas, ogroman i
neočekivan, odneo je sa sobom Mubarakovu diktaturu. Drugi je oborio na
kolena armiju koja je se spremala da preuzme vlast. Treći se podiže
danas protiv novog poretka koji islamisti pokušavaju nametnuti.
Prava revolucionarna oluja se ne pokorava nijednoj partiji, nijednom šefu, nijednoj vlasti. Upravo suprotno, to su njeni nepomirljivi neprijatelji. Oni će biti zbrisani dok se oluja pojačava. Između socijalne revolucije koja će potkopati sve odnose zasnovane na eksploataciji i dominaciji, i prevaranata, šefova, gospodara, partija, kapitalista i autoritaraca svih boja ne može biti ničega drugog osim žestoke borbe do samog kraja. Jer sloboda i okončanje eksploatacije podrazumevaju uništenje svake vlasti i kapitalizma.
Ne iznenađuje, međutim, što oni koji teže osvajanju vlasti pokušavaju jahati na revolucionarnom talasu koji trenutno briše zemljom Nila; nikakvo iznenađenje nije ni to što novi lideri nastoje da se nametnu lažima i prevarama, potpomognuti medijima i lokalnim vlastima koji govore o „opoziciji“; ne iznenađuje ni to što se autentični revolucionarni nalet ne može prevesti u nijedan partijski program, nijedan referendum, nijednu zastavu, ili to što nije priznat ni od jednog uporišta moći širom sveta. Svakako da oni koji se danas u Egiptu bore protiv sadašnje vlasti ne čine homogeni blok, kao što i ne teže svi istinskoj socijalnoj revoluciji.
Tekuće borbe su prošarane hiljadama kontradikcija: između onih u opoziciji koji zahtevaju ustavotvornu skupštinu bez snažnog islamističkog uticaja i onih koji u parlamentarnoj demokratiji ne vide nikakav spas; od onih koji se bore za povećanje plata i poboljšanje uslova rada do onih koji žele da oteraju sve šefove; od onih koji se bore ne dovodeći u pitanje svoje predrasude, dominanti moral, tradicije hiljadugodišnjeg ugnjetavanja i onih koji se u jednoj bici bore kako protiv državne vlasti tako i protiv gušećeg tereta patrijarhata; od onih koji mašu nacionalnim zastavama do onih koji sopstvenu borbu vezuju za borbe eksploatisanih bez obzira na geografsku širinu i dužinu…Možda se upravo u tome nalazi revolucionarna snaga sadašnje revolucije u Egiptu: mimo svih protivrečnosti, rođena u utrobi eksploatisanih i ugnjetenih. Baš tu se vodi prava borba.
Ono što se dešava u Egiptu može imati eho svuda u svetu gde se ljudi bore. Iako su se islamisti svih tendencija godinama predstavljali kao socijalni borci pred milionima ljudi širom sveta možda će njihova maska sada pasti u Egiptu kao što se to sada dešava u drugim zemljama (na primer na jugu Tunisa). Socijalna revolucija u Egiptu biće grobnica islamista i religijskih reakcionara koji se kriju iza tobožnje društvene emancipacije.
U osnovi međunarodne revolucionarne solidarnosti stoji sopstveno prepoznavanje u borbama koje su pokrenute drugde. Ostali gledaoci ustaničkih udara u Egiptu mogu samo doprineti njihovoj izolaciji ili gušenju. Da bi se tamo održao i ojačao pravi revolucionarni duh, onaj koji želi okončanje svake eksploatacije i svake vlasti, potrebno je da delujemo. Da uskočimo u okršaj naoružani idejom slobode, istinskom.
Smatramo, dakle, da je primereno inicirati poziv da se krene u napad, podršku, gde god da se nalazimo, našim idejama i našim sredstvima, trenutnom revolucionarnom talasu u Egiptu. Ako u Kairu, Aleksandriji, Malhali itd. na hiljade ljudi uskače u bitku jer teže novom svetu, hajde da pokušamo da taj konflikt dovedemo ispred vrata svakog predstavnika egipatske države i kapitala bez obzira gde se u svetu nalaze. Da svaki etatista, kapitalista i sluga svetskog poretka oseti za svojim vratom dah socijalne revolucije.
Hajde da ispletemo akcione veze između ustaničkih talasa u celom svetu!
Za uništenje svake vlasti!
Translation of "Egypte. Comme la mer", Hors Service 32, 15 January 2013
By Fenjer
Prava revolucionarna oluja se ne pokorava nijednoj partiji, nijednom šefu, nijednoj vlasti. Upravo suprotno, to su njeni nepomirljivi neprijatelji. Oni će biti zbrisani dok se oluja pojačava. Između socijalne revolucije koja će potkopati sve odnose zasnovane na eksploataciji i dominaciji, i prevaranata, šefova, gospodara, partija, kapitalista i autoritaraca svih boja ne može biti ničega drugog osim žestoke borbe do samog kraja. Jer sloboda i okončanje eksploatacije podrazumevaju uništenje svake vlasti i kapitalizma.
Ne iznenađuje, međutim, što oni koji teže osvajanju vlasti pokušavaju jahati na revolucionarnom talasu koji trenutno briše zemljom Nila; nikakvo iznenađenje nije ni to što novi lideri nastoje da se nametnu lažima i prevarama, potpomognuti medijima i lokalnim vlastima koji govore o „opoziciji“; ne iznenađuje ni to što se autentični revolucionarni nalet ne može prevesti u nijedan partijski program, nijedan referendum, nijednu zastavu, ili to što nije priznat ni od jednog uporišta moći širom sveta. Svakako da oni koji se danas u Egiptu bore protiv sadašnje vlasti ne čine homogeni blok, kao što i ne teže svi istinskoj socijalnoj revoluciji.
Tekuće borbe su prošarane hiljadama kontradikcija: između onih u opoziciji koji zahtevaju ustavotvornu skupštinu bez snažnog islamističkog uticaja i onih koji u parlamentarnoj demokratiji ne vide nikakav spas; od onih koji se bore za povećanje plata i poboljšanje uslova rada do onih koji žele da oteraju sve šefove; od onih koji se bore ne dovodeći u pitanje svoje predrasude, dominanti moral, tradicije hiljadugodišnjeg ugnjetavanja i onih koji se u jednoj bici bore kako protiv državne vlasti tako i protiv gušećeg tereta patrijarhata; od onih koji mašu nacionalnim zastavama do onih koji sopstvenu borbu vezuju za borbe eksploatisanih bez obzira na geografsku širinu i dužinu…Možda se upravo u tome nalazi revolucionarna snaga sadašnje revolucije u Egiptu: mimo svih protivrečnosti, rođena u utrobi eksploatisanih i ugnjetenih. Baš tu se vodi prava borba.
Ono što se dešava u Egiptu može imati eho svuda u svetu gde se ljudi bore. Iako su se islamisti svih tendencija godinama predstavljali kao socijalni borci pred milionima ljudi širom sveta možda će njihova maska sada pasti u Egiptu kao što se to sada dešava u drugim zemljama (na primer na jugu Tunisa). Socijalna revolucija u Egiptu biće grobnica islamista i religijskih reakcionara koji se kriju iza tobožnje društvene emancipacije.
U osnovi međunarodne revolucionarne solidarnosti stoji sopstveno prepoznavanje u borbama koje su pokrenute drugde. Ostali gledaoci ustaničkih udara u Egiptu mogu samo doprineti njihovoj izolaciji ili gušenju. Da bi se tamo održao i ojačao pravi revolucionarni duh, onaj koji želi okončanje svake eksploatacije i svake vlasti, potrebno je da delujemo. Da uskočimo u okršaj naoružani idejom slobode, istinskom.
Smatramo, dakle, da je primereno inicirati poziv da se krene u napad, podršku, gde god da se nalazimo, našim idejama i našim sredstvima, trenutnom revolucionarnom talasu u Egiptu. Ako u Kairu, Aleksandriji, Malhali itd. na hiljade ljudi uskače u bitku jer teže novom svetu, hajde da pokušamo da taj konflikt dovedemo ispred vrata svakog predstavnika egipatske države i kapitala bez obzira gde se u svetu nalaze. Da svaki etatista, kapitalista i sluga svetskog poretka oseti za svojim vratom dah socijalne revolucije.
Hajde da ispletemo akcione veze između ustaničkih talasa u celom svetu!
Za uništenje svake vlasti!
Translation of "Egypte. Comme la mer", Hors Service 32, 15 January 2013
By Fenjer
Bruxelles (Belgija): Operacija “Pepeo”
22. maja 2013., oko 6 sati ujutro, na desetine policajaca
antiterorističke jedinice Savezne pravosudne policije upalo je i
pretreslo 3 doma u kojima su nastanjeni anarhisti i antiautoritarci te
anarhističku biblioteku Acrata. Sve prisutne osobe (11) su uhićene i odvedene u postaju Savezne policije.
Optuženi su za: pripadanje terorističkoj organizaciji, zločinačko udruženje i podmetanje požara. Operacija je nazvana “Cendres” [Pepeo], a vodi je javna tužiteljica Isabelle Panou, poznata po svojoj dugogodišnjoj karijeri u službi države.
Policija je zaplijenila brojne dokumente, osobne stvari, kompjuter i sav informatički materijal, GSM (mobitele), agitacijski materijal itd. Tokom ispitivanja, na kojima su svi odbili surađivati, otkriveno je da se istraga odnosi na različite borbe, pobune i aktivnosti započevši 2008. pa sve do danas, uključujući one protiv zatvora, izgradnje novog centra za ilegalne imigrante u Steenokkerzeelu, briselskog javnog prijevoza (STIB/MIVB), europskih institucija i eurokrata, izgradnje brze željeznice (RER) u Bruxellesu, NATO-a, deportacije imigranata, sudskih službenika te izgradnje maksi-zatvora u Bruxellesu. Na meti su i publikacije kao Horse Service (“Izvan-upotrebe”) te općenito tekstovi, plakati itd. koje distribuiraju anarhisti i anti-autoritarci.
Oko 13 su svi pušteni na slobodu, a da se nisu ni pojavili pred javnim tužiocem.
Suočeni s ovim optužbama za terorizam te njihovim zastrašivanjima i šikaniranjem, ne smijemo napustiti ideje i djela kojima je cilj uništenje svakog oblika autoriteta te radost koju proizlazi iz ovih borbi.
Nastavimo borbu za slobodu, srušimo ovaj pogubni svijet koji ugnjetava i izrabljuje.
Ništa nije gotovo, sve se nastavlja
Napadnimo ono što nas ugnjetava
Bruxelles, 23. maja 2013.
Translation of "Opération « Cendres »", Hors Service 37, May 27th, 2013
By Fenjer
Optuženi su za: pripadanje terorističkoj organizaciji, zločinačko udruženje i podmetanje požara. Operacija je nazvana “Cendres” [Pepeo], a vodi je javna tužiteljica Isabelle Panou, poznata po svojoj dugogodišnjoj karijeri u službi države.
Policija je zaplijenila brojne dokumente, osobne stvari, kompjuter i sav informatički materijal, GSM (mobitele), agitacijski materijal itd. Tokom ispitivanja, na kojima su svi odbili surađivati, otkriveno je da se istraga odnosi na različite borbe, pobune i aktivnosti započevši 2008. pa sve do danas, uključujući one protiv zatvora, izgradnje novog centra za ilegalne imigrante u Steenokkerzeelu, briselskog javnog prijevoza (STIB/MIVB), europskih institucija i eurokrata, izgradnje brze željeznice (RER) u Bruxellesu, NATO-a, deportacije imigranata, sudskih službenika te izgradnje maksi-zatvora u Bruxellesu. Na meti su i publikacije kao Horse Service (“Izvan-upotrebe”) te općenito tekstovi, plakati itd. koje distribuiraju anarhisti i anti-autoritarci.
Oko 13 su svi pušteni na slobodu, a da se nisu ni pojavili pred javnim tužiocem.
Suočeni s ovim optužbama za terorizam te njihovim zastrašivanjima i šikaniranjem, ne smijemo napustiti ideje i djela kojima je cilj uništenje svakog oblika autoriteta te radost koju proizlazi iz ovih borbi.
Nastavimo borbu za slobodu, srušimo ovaj pogubni svijet koji ugnjetava i izrabljuje.
Ništa nije gotovo, sve se nastavlja
Napadnimo ono što nas ugnjetava
Bruxelles, 23. maja 2013.
Translation of "Opération « Cendres »", Hors Service 37, May 27th, 2013
By Fenjer
zaterdag 6 april 2013
Kraj javnog prijevoza
Svi želimo nekamo otići. Mogli bi čak i reći da su odlazak, kretanje
i otkrivanje dio ljudske prirode. Budući da je vlast relativno
nesposobna iskorijeniti navedeni nagon, odlučila je da barem unaprijed
odredi cilj naših putova, omeđivši područja koja otkrivaju zabranjene
teritorije. Otkriti novi trgovački centar, uživati u surogatu prirode u
gradskom parku, uroniti u tajnovitost novog radnog mjesta, tulumariti na
mjestima predodređenim za sprječavanje svakog radosnog, dakle
neobuzdanog ekscesa... eto, to je samo nekoliko odredišta koja nam nudi
Međutim, problem ne leži samo u odredištu. Kritika ovog nerealnog svijeta, koji je proizvod vlasti i robe, bila bi osuđena na propast kad ne bi sȃm put uvjetovao odredište. Pošto živimo u svijetu zasnovanom na novcu, jedina odredišta naših lutanja mogu biti samo hramovi u kojima caruje novac. Živeći u svijetu u kojem nadničarski posao određuje ritam života, jedina meta postaje, dakako, tvornica, poduzeće, radionica, supermarket.
Ako iz polja kritike prijeđemo na logiku vlasti i pokornosti te uronimo u konkretnost vezanu za pitanja putova i odredišta, sukobit ćemo se gotovo neposredno s javnim prijevozom, koji je, izgleda, postao jedan od omiljenih tema građanskih aktivista, uz različite razloge i srdžbe, više ili manje razumljive. Mogli bi se ograničiti na površnu kritiku javnog prijevoza, zaboravljajući da ovaj sačinjava, u biti, jednu od najvažnijih arterija grada. Mogli bi se ograničiti na kritiku visokih cijena karte ili preplate, pojačane kontrole, sve brojnijih okretnih rampi (koje pretvaraju pristup metrou u tjelovježbu) ili pak na kritiku prekomjernih nadzornih kamera i nadzornika... I sve to, sasvim nužno i korisno, moglo bi nȃs, neprijatelje vlasti, dovesti na sklizavi teren traženja »prava na mobilnost«, na »besplatni javni prijevoz« ili pak na »smanjenje nasilja nad švercerima«. Radi se o sklizavom terenu zato što bi nam moglo iskliznuti osnovno pitanje: zašto postoji javni prijevoz i čemu on služi?
Većina osoba koristi javni prijevoz za odlazak na posao, u institucije, na sastanke s birokratima, na potrošačka mjesta kao što su supermarket, stadion ili disko-klub. To je djelomični odgovor na pitanje zašto je vlasti važno da mreža javnog prijevoza diskretno funkcionira. Kretanje, cirkulacija osoba je jedan od osnovnih elemenata ekonomije, opstanka vlasti. Javni prijevoz je jedno od rješenja na navedene ekonomske potrebe kretanja, kao što njena organizacija nudi put u svrhu određivanja odredišta. A to se kretanje mora, dakako, odviti na najučinkovitiji način (što ne znači i na najprijatniji) i najsigurniji (što ne znači i najzanimljiviji). Potpunoj i svakodnevnoj mobilnosti stanovništva potrebne su prikladne infrastrukture. Važnost tih infrastruktura za društveni poredak otkrivamo, naprotiv, kada su one paralizirane (nije bitan povod): kašnjenja, kaos, nered, prekid rutine. Mogli bi reći da se radi o plodnom tlu za gajenje slobode, za razliku od svakodnevne reprodukcije uloga, vlasti, ekonomije.
Do sada smo govorili samo o aspektima vezanim za logiku ekonomske mobilnosti, koja stoji iza masovnog prijevoza. No, javni prijevoz snažno oblikuje ne samo fizički prostor (tuneli, električni vodovi, znakovi, tračnice, buka) već možda još i više onaj mentalni: grad postaje zbroj autobusnih i tramvajskih stanica, teritorij je ograničen postajama, sve ostalo je usputno, većinom (neslučajno) podzemno. Mrežu javnog prijevoza, uključujući i militarizaciju koja slijedi, možemo analizirati kao jedno veliko platno koje pokriva društveno tkivo, koje doprinosi određivanju odnosa, koje to tkivo obuhvaća i zatvara. U zatvoru pod otvorenim nebom koji nam vlast gradi, javni prijevoz predstavlja bodljikavu žicu i osmatračnice koje onemogućuju bijeg. Kao u svakom zatvoru ili logoru zatvorenici se registriraju, vodi se evidencija. Golema evidencija putem personaliziranih elektronskih kartica, kretanja svih korisnika-platiša (i još više od toga, s obzirom na videonadzor) samo je jedno od lica društvenog zatvora.
Istovremeno, međutim, razni oblici javnog prijevoza ipak nisu nesavladive zidine. Upravo zato što se radi o mreži koja sve pokriva ona neće nikada moći biti potpuno zaštićena od vandalskih činova. Navedena sveprisutnost je istodobno i njena ranjivost. Izbušiti gume u garaži autobusa, prerezati žice duž tračnica, uništiti znakove koji određuju kretanje, postaviti prepreke na tračnice... mogućnosti za jednostavne i izvedive napade su bezbrojne, a upravitelji društvenog zatvora ih ne mogu ni spriječiti ni izbjeći. Svaka perturbacija, bilo kojeg opsega, izravno se odražava na svakodnevnu rutinu, tj. na posao, ekonomiju, vlast i nadzor. Boriti se za održavanje dostupnog javnog prijevoza pretvara se, s ove točke gledišta, u zahtjev za otvorenim zatvorom — baš ono što vlast gradi. Uostalom, ne čini nam se svrsishodno pretkazati da li će u svijetu naših snova, u kojem će novac biti svrgnut a vlast uništena, još postojati navedeni prijevoz, pošto se njegova današnja logika sastoji potpuno i isključivo od ekonomije koju želimo uništiti, i od društvenog nadzora koji želimo iskorijeniti. Trebamo, u stvari, shvatiti što danas uistinu znači javni prijevoz: arterije kapitalizma, barijere koje isključuju sve što je izvan rutine posla i vlasti, bodljikave žice zatvora koji se gradi pod otvorenim nebom. Kao što bijeg jednog zatvorenika ne podrazumijeva sam po sebi uništenje zatvora (a u nekom smislu ni slobodu koja se, kao što obično kažemo, može širiti u beskonačnost samo kroz slobodu drugih), isto tako se vraća pitanje napada javnog prijevoza u svrhu oštećenja i uništenja.
Paralizirati dirigirano i uvjetovano kretanje znači boriti se za slobodu svih osoba.
Međutim, problem ne leži samo u odredištu. Kritika ovog nerealnog svijeta, koji je proizvod vlasti i robe, bila bi osuđena na propast kad ne bi sȃm put uvjetovao odredište. Pošto živimo u svijetu zasnovanom na novcu, jedina odredišta naših lutanja mogu biti samo hramovi u kojima caruje novac. Živeći u svijetu u kojem nadničarski posao određuje ritam života, jedina meta postaje, dakako, tvornica, poduzeće, radionica, supermarket.
Ako iz polja kritike prijeđemo na logiku vlasti i pokornosti te uronimo u konkretnost vezanu za pitanja putova i odredišta, sukobit ćemo se gotovo neposredno s javnim prijevozom, koji je, izgleda, postao jedan od omiljenih tema građanskih aktivista, uz različite razloge i srdžbe, više ili manje razumljive. Mogli bi se ograničiti na površnu kritiku javnog prijevoza, zaboravljajući da ovaj sačinjava, u biti, jednu od najvažnijih arterija grada. Mogli bi se ograničiti na kritiku visokih cijena karte ili preplate, pojačane kontrole, sve brojnijih okretnih rampi (koje pretvaraju pristup metrou u tjelovježbu) ili pak na kritiku prekomjernih nadzornih kamera i nadzornika... I sve to, sasvim nužno i korisno, moglo bi nȃs, neprijatelje vlasti, dovesti na sklizavi teren traženja »prava na mobilnost«, na »besplatni javni prijevoz« ili pak na »smanjenje nasilja nad švercerima«. Radi se o sklizavom terenu zato što bi nam moglo iskliznuti osnovno pitanje: zašto postoji javni prijevoz i čemu on služi?
Većina osoba koristi javni prijevoz za odlazak na posao, u institucije, na sastanke s birokratima, na potrošačka mjesta kao što su supermarket, stadion ili disko-klub. To je djelomični odgovor na pitanje zašto je vlasti važno da mreža javnog prijevoza diskretno funkcionira. Kretanje, cirkulacija osoba je jedan od osnovnih elemenata ekonomije, opstanka vlasti. Javni prijevoz je jedno od rješenja na navedene ekonomske potrebe kretanja, kao što njena organizacija nudi put u svrhu određivanja odredišta. A to se kretanje mora, dakako, odviti na najučinkovitiji način (što ne znači i na najprijatniji) i najsigurniji (što ne znači i najzanimljiviji). Potpunoj i svakodnevnoj mobilnosti stanovništva potrebne su prikladne infrastrukture. Važnost tih infrastruktura za društveni poredak otkrivamo, naprotiv, kada su one paralizirane (nije bitan povod): kašnjenja, kaos, nered, prekid rutine. Mogli bi reći da se radi o plodnom tlu za gajenje slobode, za razliku od svakodnevne reprodukcije uloga, vlasti, ekonomije.
Do sada smo govorili samo o aspektima vezanim za logiku ekonomske mobilnosti, koja stoji iza masovnog prijevoza. No, javni prijevoz snažno oblikuje ne samo fizički prostor (tuneli, električni vodovi, znakovi, tračnice, buka) već možda još i više onaj mentalni: grad postaje zbroj autobusnih i tramvajskih stanica, teritorij je ograničen postajama, sve ostalo je usputno, većinom (neslučajno) podzemno. Mrežu javnog prijevoza, uključujući i militarizaciju koja slijedi, možemo analizirati kao jedno veliko platno koje pokriva društveno tkivo, koje doprinosi određivanju odnosa, koje to tkivo obuhvaća i zatvara. U zatvoru pod otvorenim nebom koji nam vlast gradi, javni prijevoz predstavlja bodljikavu žicu i osmatračnice koje onemogućuju bijeg. Kao u svakom zatvoru ili logoru zatvorenici se registriraju, vodi se evidencija. Golema evidencija putem personaliziranih elektronskih kartica, kretanja svih korisnika-platiša (i još više od toga, s obzirom na videonadzor) samo je jedno od lica društvenog zatvora.
Istovremeno, međutim, razni oblici javnog prijevoza ipak nisu nesavladive zidine. Upravo zato što se radi o mreži koja sve pokriva ona neće nikada moći biti potpuno zaštićena od vandalskih činova. Navedena sveprisutnost je istodobno i njena ranjivost. Izbušiti gume u garaži autobusa, prerezati žice duž tračnica, uništiti znakove koji određuju kretanje, postaviti prepreke na tračnice... mogućnosti za jednostavne i izvedive napade su bezbrojne, a upravitelji društvenog zatvora ih ne mogu ni spriječiti ni izbjeći. Svaka perturbacija, bilo kojeg opsega, izravno se odražava na svakodnevnu rutinu, tj. na posao, ekonomiju, vlast i nadzor. Boriti se za održavanje dostupnog javnog prijevoza pretvara se, s ove točke gledišta, u zahtjev za otvorenim zatvorom — baš ono što vlast gradi. Uostalom, ne čini nam se svrsishodno pretkazati da li će u svijetu naših snova, u kojem će novac biti svrgnut a vlast uništena, još postojati navedeni prijevoz, pošto se njegova današnja logika sastoji potpuno i isključivo od ekonomije koju želimo uništiti, i od društvenog nadzora koji želimo iskorijeniti. Trebamo, u stvari, shvatiti što danas uistinu znači javni prijevoz: arterije kapitalizma, barijere koje isključuju sve što je izvan rutine posla i vlasti, bodljikave žice zatvora koji se gradi pod otvorenim nebom. Kao što bijeg jednog zatvorenika ne podrazumijeva sam po sebi uništenje zatvora (a u nekom smislu ni slobodu koja se, kao što obično kažemo, može širiti u beskonačnost samo kroz slobodu drugih), isto tako se vraća pitanje napada javnog prijevoza u svrhu oštećenja i uništenja.
Paralizirati dirigirano i uvjetovano kretanje znači boriti se za slobodu svih osoba.
Translation of "La fin du transport en commun", Hors Service 24, December 26th, 2011
By Anarhisticka biblioteka
Abonneren op:
Posts (Atom)